Uvod u dva načina rada indonezijske industrije elektroničkih cigareta

Prošle godine, kada je riječ o indonezijskom tržištu i industriji e-cigareta, mnogi su ljudi bili slijepi, s tvornicama, certifikatima, prodajom, dobavljačima i tako dalje, sve u neredu, nesigurni odakle početi. Ali u ovo doba godine već postoje neki operativni modeli za referencu i svatko može opipati kamenje i prijeći rijeku.

Način 1: Uspostavljanje tvornice na licu mjesta, rana ruta, visoka ulaganja i pobjeđivanje samokontrolom

Ovaj put se postiže praktičnim resursima, koji zahtijevaju traženje relevantnih lokalnih resursa, iznajmljivanje tvornica, zapošljavanje ljudi, stjecanje relevantnih kvalifikacija i niz operacija. Zahtijeva kako velika ulaganja, tako i određenu količinu radne snage i materijalnih resursa.

Zbog velikih ulaganja mnoga mala i srednja poduzeća okrenula su leđa indonezijskom tržištu. Mnoge velike tvornice s resursima, bilo pod pritiskom kupaca ili privučene indonezijskom poreznom politikom, već su uložile i izgradile tvornice u Indoneziji, kao što su Simore, Jinjia, Meishenwei, Changhan, Honeycomb Factory itd.

Iako postoje velika ulaganja u lokalne tvornice, pobjeda leži u neovisnoj kontroli tvornica, a neka snalažljiva poduzeća ipak preferiraju ovaj put. Osim toga, za razliku od prvih dana kada informacije nisu kružile, postojale su i neke profesionalne konzultantske agencije koje mogu pomoći tvrtkama da brzo dođu na tržište.

Lokalna certifikacijska agencija sa sjedištem u Indoneziji izjavila je da će s pooštravanjem indonezijskih politika e-cigareta u budućnosti postati sve teže ući na indonezijsko tržište e-cigareta, a njezina agencija može pomoći poduzećima da brzo pristanu, uspostave tvornice i dobiju relevantne kvalifikacije.

Način 2: male indonezijske grupe, rute u nastajanju, niska ulaganja, pobjeda u brzini i fleksibilnosti

Postoje neke razlike u radu različitih ljudi na ruti načina 2.

Neki su timski agregati koji okupljaju tvrtke odgovorne za različite funkcije kao što su logistika, e-trgovina i proizvodnja kako bi klijentima pružili rješenje na jednom mjestu.

Neki nude lokalno poduzeće koje integrira proizvodnju i prodaju, a brendovi mogu iskoristiti svoje poduzeće za postizanje inozemne proizvodnje i prodaje vlastitih proizvoda. Iz ove perspektive, nalikuje ulozi OEM tvornice, ali nije čisto OEM tvornica.

Ukratko, u načinu 2, inozemna poduzeća ne trebaju izravno ulagati u izgradnju tvornica, već se oslanjaju na resurse lokalnih inozemnih tvornica kako bi postigla proizvodnju i prodaju proizvoda. To je slično posuđivanju kokoši za snošenje jaja, a držanje grupe za grijanje srž je njezina rada.

Očito je način 2 prikladniji za mala i srednja poduzeća za odlazak u inozemstvo.